![](https://new.magnus-tmc.net/wp-content/uploads/2022/03/vreme-je-da-pisci-ocenjuju-pisce.jpg)
Nakon Vesićevog “Beogradskog pobednika”, koju je prošle godine ustanovio zajedno sa Bibliotekom Grada Beograda, i koja je po novčanom iznosu i propozicijama identična NIN-u, ovih dana je najavljena još jedna književna nagrada. Narodna biblioteke Srbije nagradu za najbolji roman dodeliće prvi put 21. juna i ona će iznositi čak 12.000 evra, a o dobitniku će odlučivati žiri od devet pisaca među kojima su: predsednik Dušan Kovačević i članovi Vladan Matijević, Vladimir Tabašević, Ljubica Arsić, Milisav Savić, Mirjana Mitrović, Enes Halilović, Vule Žurić i Dejan Stojiljković.
Dobitnik NIN-a za roman „Hobo“ Zoran Ćirić, se u svom provokativnom stilu za „Novu“ pita “zašto nisu uključeni svi zainteresovani pisci u Srbijici?”
– Jedino tako bi moglo i imati nekog smisla. Ovako, opet isto mešetarenje, merkantilizam i politizacija. Suštinsko pitanje je ko bira članove žirija i dodeljuje im komesarsku ulogu? Kapiram da je ovo zamena za onu tradicionalnu nagradu za najčitaniju knjigu koja je, zbog Legijinog romana koji je neke tamo godine bio najčitaniji, mutirala u nešto besmisleno ali zgodno za muljanje – opet je, koliko se sećam, sastavljan žiri po volji vrhovnih arbitara književne čaršije, i on je, kao, birao između nekoliko proizvoljno (zapravo, smišljeno!) izabranih naslova tzv „pobednika“, samo se nije znalo koga je taj pobednik pobedio – kaže Ćirić misleći na nagradu koju je NBS ukinula 2017. godine.
![](https://new.magnus-tmc.net/wp-content/uploads/2022/03/zoran-ciric-686x1024.jpg)
Autor „Nišvila“ se dalje pita zašto se toliko forsira roman, kada je priča odnosno pripovetka, esencijalni književni žanr, koji je kod nas šutnut na krajnju marginu.
– Pripovedačka produkcija je gotovo nevidljiva, a bez pripovedača nema romana. Dakle, ovo je samo još jedan način da grupa povlašćenih pisaca mazne finu lovu, a i da se dogovorno podeli plen između lažno zaraćenih lobija koji se u estetskom smislu nimalo ne razlikuju, naprotiv, čvrsto ih spaja diletantizam maskiran pretencioznošću i moralističkom brigom za belosvetska ljudska prava i patriotske svetinje. Ne znam šta ovde ima da se komentariše, kada je svima jasna pozadina ove bedne igranke – nezajažljiva pohlepa sitnih duša i džinovskih netalenata koji nisu dostojni ni sočne psovke – brutalan je na kraju kontroverzni niški pisac.