Knjižara

Knjiga znakova

700.00рсд

Svaka priča je jedan mali roman. Svojim pripovedanjem Gaje nas nekad vodi iz sadašnjosti u blisku budućnost i pred čitaoca postavlja ozbiljna filozofska pitanja koja se tiču transhumanizma i sveta digitalizacije koji bi nas, uz sve blagodeti, mogao odvesti u svet otuđenosti i gubitka identiteta. Svaka priča ima simboličan završetak iz koga možemo izvući bezbroj različitih ishoda u zavisnosti od ličnog doživljaja. Kroz njeno lagano i pitko kazivanje, koje kadkad ume da ošamuti, nedvosmisleno se provlači nit reskosti i kritičnosti koja podstiče čitaoca da otvori oči i razbudi usnule misli kako bi se otrgao robovanju stereotipima i prenebregao mogućnost da bude izmanipulisan. Upravo je to najsnažnija poruka i signal koji autorka šalje čitaocu i koje će prepoznati nezakatančeni um kadar da krstari kroz vreme, istoriju i kulture, koji nije zaokupljen materijalnim i zarobljen u trenutku vremena egzistencije. Ako širom raskrilimo vrata ovoj zbirci nesvakidašnjih bisera pripovedanja prepoznaćemo sve što nas okružuje, od najsitnijih emocija do krucijalnih pitanja koja zhavataju celu planetu zagađujući je brzinom galopirajuće metastaze tumora koga možemo odstraniti jedino uz poštovanje svih različitosti zahvaljujući kojima postoji lepota življenja, uz uvažavanje blagodeti modernog sveta, ali nedopuštajući da nas one negiraju i pregaze. Zato se ova zbirka može uvrstiti u svojevrsnu kritiku globalističke osrednjosti i vladavine mediokriteta.

U braku sa dilejom

655.00рсд

Čini mi se da je besmisleno živeti. I pitam se: „Zašto moje misli vrludaju?“
Jurila sam da završim školu, gimnaziju, fakultet. Postala sam profesor, postigla uspeh, počela da zarađujem; udala sam se, razvela, ponovo se udala, otvorila školu, zaradila novac, situirala se. Čemu žurba? Kao da su predamnom mete i kad pogodim jednu, jurim drugu, žurim, trčim. Onda zastanem i pogledam unazad. Godine su proletele. Ciljevi su ostvareni, a kuda ja idem? Našla sam jednu sedu u kosi, nisam je tražila, ali evo i druge. Kako dete raste, rastu i problemi. Pomislim na majku i oca, oni sede i čekaju Azraila. Je li svet nekakav hotel?
Kadkad, imati sve znači sve izgubiti. Kamo sreće da se život završio u toj jurnjavi dok sam imala potrebu da jurim za nečim. Mirne vode zaudaraju, a ja stalno kaskam.

Kako sam služio Žilu Visenteu

750.00рсд

Pred nama je četvrti napisan a treći na srpskom jeziku objavljen roman Žoaa Reiša, mladog portugalskog pisca, jednog od nosilaca novog narativa portugalske savremene književnosti. Uz, sada već i našoj publici, prepoznatljiv smisao za humor, sarkzam i burlesku, Reiš u ovoj knjizi ide korak dalje u odnosu na prethodne romane, oplemenjujući svoj stil elementima epistolarnog i pikarskog romana ali i uvodeći po prvi put u svoja dela istorijsku ličnost. Reč je o najvećem portugalskom dramaturgu i pesniku XV i XVI veka, Žilu Visenteu, oko čijeg lika se plete mnoštvo dogodovšina koje nam u prvom licu pripoveda njegov sluga (za razliku od gospodara, fiktivni lik), Anrike. Reiš je, u konačnom finalu romana, iskoristio brojne nepoznanice vezane za život Žila Visentea, (između ostalog i nejasne činjenice vezane za tačnu godinu i mesto njegove smrti), napravivši fiktivnu (ali ne i nemoguću) verziju Visenteovog konačnog časa. A dotle čitalac dolazi prolazeći kroz pravi lavirint živopisnih prostora, od lisabonskih pijaca i trgova, do osiromašenih kućeraka, krčmi i berbernica, probijajući se kroz mozaik likova i njihovih dijaloga koji su neretko ništa drugo do inteligentno nadmudrivanje.

Prateći autorov put trasiran njegovim pretohodnim romanima, PREVODIOČEVA VERENICA i RAZARANJE TIŠINE (oba u izdanju MAGNUSA, u okviru edicije RIO MAGNUS, u prevodu Jelene Žugić), ovde smo svedoci Reišovog književnog sazrevanja i novog izazova koji je sebi nametnuo – da, jezikom specifičnim za opisasnu epohu, otvoreno zapleše sa književnom veličinom kakav je bio Žil Visente, istovremeno se poigravajući ali i slaveći njegovo delo.

Proteza

750.00рсд

Ne kaže se slučajno da je Martin u evropsku književnost uneo duh „tarantizma“ pre pojave samog Tarantina, o čemu možda ponajbolje svedoči roman Proteza, po čijim je motivima u Španiji snimljen i igrani film. Radnja je smeštena u Barselonu, krajem 70-tih godina prošlog veka, gde nam pisac, kroz ogoljene likove, na brutalan način pripoveda priču o osveti, bez ikakvog ulepšavanja i bez bilo kakve želje da bilo ko od glavnih likova bude iole simpatičan čitaocu. Naprotiv, on nam ih servira onakve kakvi jesu, to je to, želeli mi to da prihvatimo ili ne.

Kreativno čitanje, Knez Wracharsky

 

Pred nama je zasigurno najbolji „crni roman“ napisan na španskom jeziku. Ovo je priča o nasilju, o nerazumnom, neshvatljivom, iracionalnom nasilju, koje sjedinjuje dva čoveka u svojevrsno „krvno bratstvo“ koje samo krvlju može biti raskinuto.

Diario Público

Neponovljivo

750.00рсд

Zoran Ćirić je veliki jer njegove priče uvek direktno govore o onome šta ljudi osećaju u stvarnom životu za koji podjednako slute da im pripada i da im ne pripada. Kod njega nema poricanja, niti nagodbe, a kamoli propovedi; on ne smatra da je biti beskompromisan ili buntovan nekakva velika stvar. I najveći otpadnici/odmetnici osećaju isto što i obični ljudi. Jer se kod Zorana Ćirića uvek nešto dešava što te natera da se setiš od čega si napravljen. Nasilje. Neprijateljski seks. Razjarena frustracija. Komični bes, tragični bes, nadrealni bes, lirski bes – ali uvek čisti bes. Mučne a providne misterije. Čekati u podzemnoj ili izaći na ulicu ali ostaviti novčanik kod kuće. Nositi čelični donji veš. Izbegavati mračna mesta koja šire asfaltiranu tišinu. Zaobilaziti usamljenike koji ne hodaju kako bi trebalo. I zaboraviti na sve dobre savete kao i na sopstveni recept koji kaže šta učiniti da sve bude u redu…

Kvintni krug

690.00рсд

Kvintni krug, komedija sa pevanjem na ivici pucanja, kako autorka žanrovski određuje svoj tekst, precizna je i sublimna slika ovog doba. Uz spisak lica stoji: Koni – pevačica i kućna diva, Faki – menadžer, kompozitor, tekstopisac, Angelina – dadilja i student, Kole – muž pevačice i poslovni čovek, Nevenka – novinarka i prijateljica, Voks – koreograf i telohranitelj. I svuda napomena: ima još.

Ima još, jer njih šestoro su sve i svi: javne ličnosti, telohranitelji, studenti sumnjivih fakulteta. Bivše prostitutke i kradljivice, dileri droge ili preprodavci parfema i firmirane garderobe. Iznevereni supružnici, roditelji bez interesovanja za potomstvo, prijatelji iz interesa.

Autentičnost priče garantuje pisac, rečeno je. Ali autorka nije samo, kroz sirovu leksiku i dramski uverljivu situaciju oslikala doba, već je dala i objašnjenje svih iskliznuća iz čestitosti, dostojanstva, empatije. U orvelovskoj stvarnosti, Koni ispred svog oltara – QLED televizora, živi simulakrume kojima meri vrednost sopstvene egzistencije. U ležernoj kombinaciji marke „Kežual“ – koja joj zateže ono što ne sme biti šljampavo, i otkriva onoliko koliko je potrebno da erogeno telo diše, ona ne može, kao ni drugi junaci, ni dati od sebe ništa više, od zapevavanja „na prazno“.

Kvintni krug je surova, snažna, otrežnjujuća priča. Za one, koji još umeju da čitaju.

Dr Ana Stišović

NIŠVIL

620.00рсд

„Nišvil je doslovno pesnica u glavu srpskom literarnom establišmentu, poludirekt sa juga Srbije iz kojeg su dolazili najslavniji domaći bokseri.“
(Dinko Tucaković, „Borba“, 1994)

„Obaveštavam čitaoce da Niš više ne postoji. Na mestu gde se nekada taj grad nalazio iznikao je Nišvil, mitski prostor Univerzalne Palanke, veliki polis turbo-folk utopije o kome piše Zoran Ćirić, jedna od najosobenijih ličnosti novije srpske proze, čovek koji je na vreme shvatio da je autsajderstvo (naša) sudbina. Nije u takvom osećanju usamljen: Niš (odnosno Nišvil) postaje kolevka jednog novog kreativnog senzibiliteta koji – ako bude sreće – može dokrajčiti ovu nesnošljivo predugu agoniju srpskog deseteračkog romantizma.“
(Bogdan Tirnanić, „Politika“, 1995)

„U Nišvilu se u potpunosti pokazuje Ćirićeva pripovedačka strategija: to je proza koja ne preza ni od čega, ponajmanje od spremnosti da se neprekidno menja i da se poigrava tabuima svih vrsta. U isto vreme, to je proza koja je u dosluhu sa nizom alternativnih i neknjiževnih svetova – od rokenrola i izmenjenih stanja svesti do filma i politike, od džeza i pornografije do novokomponovane narodne muzike i umetničke avangarde.“
(David Albahari, pogovor drugom izdanju, 2002)

Sin hiljadu ljudi

655.00рсд

Iako je u Maevom delu žensko prisustvo bitno, razjašnjeno i neophodno, u patrijarhalnoj tradiciji to nije tako. San o Bogu Ocu koji sâm stvara ljudsko muško stvorenje jednostavnim izgovaranjem božanske reči nad šakom gline, i koji potom stvara Evu iz jednog od njegovih rebara, opravdava jevrejsko-hrišćanske konvencije o pravima muškarca nad ženom, tvorca mužjaka nad stvorenom ženkom. Božanska muška moć se imitira kroz vekove: u hrišćanskom trojstvu, u alhemijskim ritualima koji rađaju homunkulusa (kako je kasnije tvrdio Geteov dr Faust), u kabalističkoj magiji koja daje život Golemu u Pragu XVIII veka, u delu doktora Frankenštajna koji čini da se rodi čudovište pribegavajući isključivo nauci, bez žene koja bi ga mogla začeti, a danas u elektronskom svetu koji omogućava stvaranje „dece” i virtuelnih prijatelja u imaginarnim porodičnim vezama Fejsbuka. Svim ovim patrijarhalnim fantazijama, Mae suprotstavlja još jednu plemenitiju i ostvarljiviju: fantaziju o „sinu hiljadu ljudi”, kako muškaraca tako i žena. Svi odgovaramo toj definiciji.

Alberto Mangel

1 2 3